Starina Đorđe iz Užica obišao je pola sveta, njegove šajkače stigle su do Kanade
Starina Đorđe iz Užica obišao je pola sveta, njegove šajkače stigle su do Kanade
09/08/2020
Autor:
Info Press
Izvor: Blic.rs
Foto: Miloš Cvetković
Lako je isluženoj šivaćoj mašini koja kroji šajkaču, onoj u Nemanjinoj 23 u Užicu, da precizno bode po čoji kad je opslužuju vične ruke starca. Pa one su, ima pola veka tome, kad se u parisku modu odavde gledalo kao u jovanjsko čudo, šile mini suknje za francuske dame i odela za galantnu gospodu . Zbog njih su se u Gradu svetlosti pred Đorđem R. Jokićem skidale neke druge kape. I neka Šapca, nek pamti kamu mu je poljupce iz Luvra, makar u onoj pesmi o dedi – bonvivanu, slala Mona Liza, ali neka se i zna da su danas najstarijem užičkom zanatliji pozive da radi za njih slale ugledne pariske modne kuće. A on ih prihvatao samo povremeno i nakratko. Ne duže od dva meseca godišnje. Od dobrih para, ali uz dosta rada, draži mu je bio lak i skroman činovnički dinar.
Umesto kovača – krojač
Đorđe R. Jokić gazi kroz 86. i danas mu je, dok šije šajkače, šapke, kačkete, da bi dopunio malu penziju, krivo što nije ostao da radi u Parizu. Da je znala mladost šta će doneti starost, ne bi se vratio u Užice da uživa mekan hleb iz hladovine kancelarija državnih preduzeća.
Rođen je 1935. u selu Kačer kao treće od šestoro dece svojih roditelja. Posle osmoletke otac ga je dao na kovački zanat u Tripkovu, samo suviše je bio slabašan za čekić i nakovanj. Kao 14-godišnjak upisao je krojački zanat. Za zvanje šnajdera tada se školovalo tri godine, a Đorđe je sve savladao za sedam meseci. Potom se zaposlio u krojačkoj zadruzi.
– Posla za šnajdere je imalo toliko da nam uoči Nove godine i Prvog maja nije bilo spavanja. Šili smo narodne nošnje i građanska odela, Užice se tada industrijski razvijalo i narod je imao para i voleo da ponovi garderobu – priča Đorđe R. Jokić.
Put u grad svetlosti
Iako umešan i vredan krojač, Đorđe nije hteo da se pomiri da čitav radni vek provede za šivećom mašinom. Upisao je ekonomsku školu i završio je sa odličnim uspehom. Sa novostečenom diplomom mogao je, kaže, da se zaposli gde želi. Izabrao je jednu državnu firmu. Pre podne je radio u njoj a po podne, kad je bilo posla, šio po narudžbini u svojoj kući. – Uzevši mesec dana godišnjeg odmora 1965. sam turistički otišao u Pariz. Ja, za njihov standard obična beda, u svetske trendove neupućeni Balkanac, šetao sam Šanzelizeom i gledao neke slobodne, oskudno obučene dame koje su se smelo nabacivale muškarcima i vukle ih za ruke. Druge, mnogo pristojnije žene su nosile suknje do iznad kolena, a muškarci farmerice. Naviklom na šivene pantalone od štofa i suknje do potkolenice, meni je sve to bilo čudno i nepojmljivo. Ali opet izazovno – priča nam stari užički krojač.
Radio 14 sati dnevno
Lutajući između Luvra gde je video Mona Lizu i Ajfelovog tornja sa kog je Pariz gledao kao na dlanu, naišao je na oglas. Jedna modna kuća tražila je krojača.
– Kažem sebi – što da ne. Odem i prijavim se, ispričam da sam Jugosloven na godišnjem odmoru, da umem da radim i imam iskustvo, da bih probao. A oni me prime. Počeh tako šiti mantile, kostime, muška odela. Radio sam 14 sati dnevno, da je moglo, radio bih i svih 16. Zadovoljni oni – zadovoljan ja. Zbog imena Đorđe prozvali su me Žorž. Kad se primače kraj godišnjeg odmora, nevoljan da se vratim u Jugoslaviju, pozvah firmu i zamolih za mesec dana neplaćenog odsustva. Odobriše mi, a ja ostadoh u Parizu da šijem – veli starina.
Kad je drugi mesec istekao i kad je morao da se vrati, Đorđe je na stolu pred sobom imao ponudu da ostane i radi u Parizu. Gazda mu je ponudio dobre uslove za ostanak. Sve što je trebalo je da plati 500 franaka radnu dozvolu i da stavi potpis na ugovor.
– Odbio sam. I pogrešio. Mangup, službenik, zadovoljan svojim manje plaćenim ali mnogo lakšim poslom u Užicu nisam hteo da crnčim za kapitalistu. Da jesam, danas bi imao penziju hiljadu evra i bilo bi mi ravno sve do Kosova – priča Jokić.
“Žorž, ostani”
Opet, nije ni trajno hteo da se odrekne Pariza. Trebao mu je novac za kuću koju je gradio u Užicu pa je još 14 puta odlazio u francuski prestoni grad da radi dva meseca godišnje. I uvek jedan mesec godišnji odmor, drugi neplaćeno odsustvo. Kad god je dolazio, priča, uvek su ga kao iskusnog majstora zanata dočekivali raširenih ruku, kad god je trebalo da krene kući, sretala ga je molba: “Žorž, ostani”. A Žorž neće pa neće.
– Mini suknje koje je dete sa sela šilo za pariske gospođe Jugosloveni su mogli da samo gledaju na televiziji, a platu koju sam zarađivao samo da sanjaju. Jednom gazdarica uđe u radionicu, a njeno pašče, da prostite, pravo među noge mojoj koleginici. Briznem u smeh, a svi ostali prekorno gledaju u mene. Kažu: Žorž, to nije pristojno. Krivlji ja nego pas. Rekoh, džaba ti pare i kad čovek ne može da se nasmeje. A i lakše je bilo držati olovku nego iglu – priča stari užički krojač.
Australija
Moglo mu se da u državnoj službi menja preduzeća. Sa diplomom ekonomske škole radio u je u socijalno-penzionom osiguranju, potom u užičkoj opštinskoj administraciji, na kraju i u bolnici. Dalo mu se da priušti sebi duge pauze. Jednu takvu iskoristio je da ode u Australiju. U Melburnu, na preporuku tamošnjeg Srbina, zaposlio se u firmi koja je šila šatore.
– Tu su me prozvali Džorž. Gazda koji me je veoma cenio, kako je vreme prolazilo, bio je ubeđen da ću ostati kao i mnogi Jugosloveni koji su došli privremeno, ali ostali zauvek. Džordž nije bio jedan od njih. Posle šest meseci sam digao sidro. Kada je video da ne može da me ubedi da ostanem, gazda me je molio: Geogre, come back. Nisam mu udovoljio – nastavlja krojač iz Užica. Nigde se, pa ni u lagodnoj državnoj službi, ne može doveka. Jokić je 1994. morao u penziju. Sila tanke penzionerske koverte navela ga je da se opet, ali mnogo ozbiljnije, posveti šnajderaju. U nekada čuvenom zanatskom kvartu u Nemanjinoj, u kome su danas samo on i jedan obućar, otvorio je krojačku radnju u kući koja je pod zaštitom države i koju je kupio od jednog iseljenika u Nemačku.
Šajkače stigle do Kanade
Jokić šije na “pfaf” mašini kupljenoj u Parizu. Stara ona, star on, ali rade kao švajcarski sat. Umesto da po stare dane uživa francusku penziju i digne sve četiri uvis, Đorđe šije šajkače, Mišićeve đeneralske šapke, šubare, crnogorske kape sa četiri ocila, čakšire, prsluke, ređe odela. Minijaturne šajkače, deset puta manje od standardnih koje služe kao suveniri i privesci najtraženija su mu roba. Krojači polako nestaju, posao nam je otela konfekcija. Prodajem na vašarima i sajmovima, a roba mi je najtraženija u Guči i na Ravnoj gori. Vole Srbi šajkaču. Moje su stigle do Kanade, Australije, Amerike, Rusije, Nemačke, Austrije. I do Francuske, tamo gde je otmena gospoda davno nosila moja odela – kaže Đorđe R. Jokić.
Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena * zvezdicom. Info Press zadržava pravo izbora komentara koji će biti objavljeni, kao i pravo skraćivanja komentara. Komentare koji sadrže govor mržnje, uvrede i psovke, kao i komentare koji se ne odnose na vest, ne objavljujemo.
Spisak dosadašnjih komentara za članak "Starina Đorđe iz Užica obišao je pola sveta, njegove šajkače stigle su do Kanade". Podelite vaše mišljenje sa nama. Pošaljite komentar klikom na dugme - napišite komentar.
Izdajem stan stan u kvalitetnoj novogradnji kog hotela Morava u Čačku. Stan je kompletno namešten, površine 35 m2. Informacije možete dobiti na: 064/ 148 03 77 064 /510 78 33
Za sve naše klijente odobravamo posebne mesečne popuste i akcije kao i stalne popuste za penzionere, lica sa troje i više dece kao i za nezaposlena lica, popust 28%.
U našim poslovnicama u Bavaria centar Preljina i Bavaria Team Čačak, Vašu registraciju mozete platiti na više mesečnih rata putem čekova gradjana, putem administrativne zabrane.
Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje raspisao je oglas za upućivanje penzionera na rehabilitaciju za 2024. godinu, a pravo da konkurišu za desetodnevni besplatni boravak u banjama i lečilištima u Srbiji imaju korisnici čija penzija iznosi do 39.850 dinara i imaju prebivalište u Srbiji.
U izdvojenom odeljenju osnovne škole “Milivoje Borović” u Krivoj Reci, u sredu 24.aprila, organizovan je dečiji bazar humanitarne namene. Radionica sa prodajom sprovedena je u okviru projekta Obogaćeni jednosmenski rad.
Svečanom sednicim u Gornjem Milanovcu je proslavljen Dan opštine i istovremeno obeleženo 209 godina od Drugog srpskog ustanka i 165 godina od prvog pominjanja imen a Gornji Milanovac.
Starina Đorđe iz Užica obišao je pola sveta, njegove šajkače stigle su do Kanade
09/08/2020
Autor:
Info Press
Izvor: Blic.rs
Foto: Miloš Cvetković
Lako je isluženoj šivaćoj mašini koja kroji šajkaču, onoj u Nemanjinoj 23 u Užicu, da precizno bode po čoji kad je opslužuju vične ruke starca. Pa one su, ima pola veka tome, kad se u parisku modu odavde gledalo kao u jovanjsko čudo, šile mini suknje za francuske dame i odela za galantnu gospodu . Zbog njih su se u Gradu svetlosti pred Đorđem R. Jokićem skidale neke druge kape. I neka Šapca, nek pamti kamu mu je poljupce iz Luvra, makar u onoj pesmi o dedi – bonvivanu, slala Mona Liza, ali neka se i zna da su danas najstarijem užičkom zanatliji pozive da radi za njih slale ugledne pariske modne kuće. A on ih prihvatao samo povremeno i nakratko. Ne duže od dva meseca godišnje. Od dobrih para, ali uz dosta rada, draži mu je bio lak i skroman činovnički dinar.
Umesto kovača – krojač
Đorđe R. Jokić gazi kroz 86. i danas mu je, dok šije šajkače, šapke, kačkete, da bi dopunio malu penziju, krivo što nije ostao da radi u Parizu. Da je znala mladost šta će doneti starost, ne bi se vratio u Užice da uživa mekan hleb iz hladovine kancelarija državnih preduzeća.
Rođen je 1935. u selu Kačer kao treće od šestoro dece svojih roditelja. Posle osmoletke otac ga je dao na kovački zanat u Tripkovu, samo suviše je bio slabašan za čekić i nakovanj. Kao 14-godišnjak upisao je krojački zanat. Za zvanje šnajdera tada se školovalo tri godine, a Đorđe je sve savladao za sedam meseci. Potom se zaposlio u krojačkoj zadruzi.
– Posla za šnajdere je imalo toliko da nam uoči Nove godine i Prvog maja nije bilo spavanja. Šili smo narodne nošnje i građanska odela, Užice se tada industrijski razvijalo i narod je imao para i voleo da ponovi garderobu – priča Đorđe R. Jokić.
Put u grad svetlosti
Iako umešan i vredan krojač, Đorđe nije hteo da se pomiri da čitav radni vek provede za šivećom mašinom. Upisao je ekonomsku školu i završio je sa odličnim uspehom. Sa novostečenom diplomom mogao je, kaže, da se zaposli gde želi. Izabrao je jednu državnu firmu. Pre podne je radio u njoj a po podne, kad je bilo posla, šio po narudžbini u svojoj kući. – Uzevši mesec dana godišnjeg odmora 1965. sam turistički otišao u Pariz. Ja, za njihov standard obična beda, u svetske trendove neupućeni Balkanac, šetao sam Šanzelizeom i gledao neke slobodne, oskudno obučene dame koje su se smelo nabacivale muškarcima i vukle ih za ruke. Druge, mnogo pristojnije žene su nosile suknje do iznad kolena, a muškarci farmerice. Naviklom na šivene pantalone od štofa i suknje do potkolenice, meni je sve to bilo čudno i nepojmljivo. Ali opet izazovno – priča nam stari užički krojač.
Radio 14 sati dnevno
Lutajući između Luvra gde je video Mona Lizu i Ajfelovog tornja sa kog je Pariz gledao kao na dlanu, naišao je na oglas. Jedna modna kuća tražila je krojača.
– Kažem sebi – što da ne. Odem i prijavim se, ispričam da sam Jugosloven na godišnjem odmoru, da umem da radim i imam iskustvo, da bih probao. A oni me prime. Počeh tako šiti mantile, kostime, muška odela. Radio sam 14 sati dnevno, da je moglo, radio bih i svih 16. Zadovoljni oni – zadovoljan ja. Zbog imena Đorđe prozvali su me Žorž. Kad se primače kraj godišnjeg odmora, nevoljan da se vratim u Jugoslaviju, pozvah firmu i zamolih za mesec dana neplaćenog odsustva. Odobriše mi, a ja ostadoh u Parizu da šijem – veli starina.
Kad je drugi mesec istekao i kad je morao da se vrati, Đorđe je na stolu pred sobom imao ponudu da ostane i radi u Parizu. Gazda mu je ponudio dobre uslove za ostanak. Sve što je trebalo je da plati 500 franaka radnu dozvolu i da stavi potpis na ugovor.
– Odbio sam. I pogrešio. Mangup, službenik, zadovoljan svojim manje plaćenim ali mnogo lakšim poslom u Užicu nisam hteo da crnčim za kapitalistu. Da jesam, danas bi imao penziju hiljadu evra i bilo bi mi ravno sve do Kosova – priča Jokić.
“Žorž, ostani”
Opet, nije ni trajno hteo da se odrekne Pariza. Trebao mu je novac za kuću koju je gradio u Užicu pa je još 14 puta odlazio u francuski prestoni grad da radi dva meseca godišnje. I uvek jedan mesec godišnji odmor, drugi neplaćeno odsustvo. Kad god je dolazio, priča, uvek su ga kao iskusnog majstora zanata dočekivali raširenih ruku, kad god je trebalo da krene kući, sretala ga je molba: “Žorž, ostani”. A Žorž neće pa neće.
– Mini suknje koje je dete sa sela šilo za pariske gospođe Jugosloveni su mogli da samo gledaju na televiziji, a platu koju sam zarađivao samo da sanjaju. Jednom gazdarica uđe u radionicu, a njeno pašče, da prostite, pravo među noge mojoj koleginici. Briznem u smeh, a svi ostali prekorno gledaju u mene. Kažu: Žorž, to nije pristojno. Krivlji ja nego pas. Rekoh, džaba ti pare i kad čovek ne može da se nasmeje. A i lakše je bilo držati olovku nego iglu – priča stari užički krojač.
Australija
Moglo mu se da u državnoj službi menja preduzeća. Sa diplomom ekonomske škole radio u je u socijalno-penzionom osiguranju, potom u užičkoj opštinskoj administraciji, na kraju i u bolnici. Dalo mu se da priušti sebi duge pauze. Jednu takvu iskoristio je da ode u Australiju. U Melburnu, na preporuku tamošnjeg Srbina, zaposlio se u firmi koja je šila šatore.
– Tu su me prozvali Džorž. Gazda koji me je veoma cenio, kako je vreme prolazilo, bio je ubeđen da ću ostati kao i mnogi Jugosloveni koji su došli privremeno, ali ostali zauvek. Džordž nije bio jedan od njih. Posle šest meseci sam digao sidro. Kada je video da ne može da me ubedi da ostanem, gazda me je molio: Geogre, come back. Nisam mu udovoljio – nastavlja krojač iz Užica. Nigde se, pa ni u lagodnoj državnoj službi, ne može doveka. Jokić je 1994. morao u penziju. Sila tanke penzionerske koverte navela ga je da se opet, ali mnogo ozbiljnije, posveti šnajderaju. U nekada čuvenom zanatskom kvartu u Nemanjinoj, u kome su danas samo on i jedan obućar, otvorio je krojačku radnju u kući koja je pod zaštitom države i koju je kupio od jednog iseljenika u Nemačku.
Šajkače stigle do Kanade
Jokić šije na “pfaf” mašini kupljenoj u Parizu. Stara ona, star on, ali rade kao švajcarski sat. Umesto da po stare dane uživa francusku penziju i digne sve četiri uvis, Đorđe šije šajkače, Mišićeve đeneralske šapke, šubare, crnogorske kape sa četiri ocila, čakšire, prsluke, ređe odela. Minijaturne šajkače, deset puta manje od standardnih koje služe kao suveniri i privesci najtraženija su mu roba. Krojači polako nestaju, posao nam je otela konfekcija. Prodajem na vašarima i sajmovima, a roba mi je najtraženija u Guči i na Ravnoj gori. Vole Srbi šajkaču. Moje su stigle do Kanade, Australije, Amerike, Rusije, Nemačke, Austrije. I do Francuske, tamo gde je otmena gospoda davno nosila moja odela – kaže Đorđe R. Jokić.
Napiši komentar
komentari
Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena * zvezdicom. Info Press zadržava pravo izbora komentara koji će biti objavljeni, kao i pravo skraćivanja komentara. Komentare koji sadrže govor mržnje, uvrede i psovke, kao i komentare koji se ne odnose na vest, ne objavljujemo.
Spisak dosadašnjih komentara za članak "Starina Đorđe iz Užica obišao je pola sveta, njegove šajkače stigle su do Kanade". Podelite vaše mišljenje sa nama. Pošaljite komentar klikom na dugme - napišite komentar.
Izdajem stan stan u kvalitetnoj novogradnji kog hotela Morava u Čačku. Stan je kompletno namešten, površine 35 m2. Informacije možete dobiti na: 064/ 148 03 77 064 /510 78 33
Za sve naše klijente odobravamo posebne mesečne popuste i akcije kao i stalne popuste za penzionere, lica sa troje i više dece kao i za nezaposlena lica, popust 28%.
U našim poslovnicama u Bavaria centar Preljina i Bavaria Team Čačak, Vašu registraciju mozete platiti na više mesečnih rata putem čekova gradjana, putem administrativne zabrane.
U izdvojenom odeljenju osnovne škole “Milivoje Borović” u Krivoj Reci, u sredu 24.aprila, organizovan je dečiji bazar humanitarne namene. Radionica sa prodajom sprovedena je u okviru projekta Obogaćeni jednosmenski rad.
Ovaj web sajt koristi kolačiće kako bi izvršavao određene funkcionalnosti, te radi analize poseta i prilagođavanja sadržaja. Načini prikupljanja, obrade i upravljanja ličnim podacima, definisani su dokumentom Politika privatnosti.
Obavezni kolačići
Obavezni kolačići su oni koji omogućavaju neometan rad sajta. Drugačije se nazivaju i funkcionalnim kolačićima. Njihovim isključivanjem ispravan rad ovog sajta ne bi bio moguć, te se oni nalaze u ovoj kategoriji obaveznih.
Ukoliko isključite ove kolačiće, nećemo biti u mogućnosti da zapamtimo vaša podešavanja privatnosti i obaveštenje o kolačićima biće iznova učitano na svakoj stranici koju posetite.
Analitički i marketinški kolačići
Ovi kolačići nam omogućavaju da prikupimo podatke o načinima korišćenja sajta i dalje unapređujemo sajt, kako bismo mogli da pružimo korisne i kvalitetne informacije, te pozitivna i personalizovana korisnička iskustva.
Molimo vas odobrite obavezne kolačiće kako bismo mogli da upamtimo vaša podešavanja.