Kako bismo saznali odgovor na ovo pitanje, moramo se vratiti u doba Starog Rima, gde je kalendar za vreme prvog vladara, kralja Romula, imao samo deset meseci.
Meseci koji su nedostajali bili su januar i februar i oni su dodati kalendaru kad je na vlast došao sledeći kralj Numa Pompilije.
Prethodni kalendar je imao 6 meseci sa po 30 dana i 4 meseca sa 31 danom, ukupno 304 dana.
Ovim dodavanjem još dva meseca kalendar se uskladio sa 12 lunarnih ciklusa. Ovi zimski meseci prvobitno nisu postojali iz razloga što se bogatstvo starih Rimljana temeljilo na sadnji i žetvi, pa im zima nije bila podjednako važna kao drugi delovi godine.
Međutim, Numa je želeo da izbegne da imaju parne brojeve u svom kalendaru, jer je rimsko sujeverje bilo takvo da su čak i brojevi bili malerozni.
Kralj je onda oduzimao po jedan dan od svakog meseca koji se sastojao od 30, kako bi napravio da meseci imaju po 29 dana. Onda je lunarna godina imala 355 dana, a januar i februar imali su po 28 dana.
Kasnije je kralj doneo odluku da februar u njihovom kalendaru bude nesrećni mesec sa samo 28 dana. Februar je bio mesec za rimske obrede u čast mrtvih i bio je idealan izbor za “najbaksuzniji” mesec u rimskom kalendaru.
Ovakav kalendar je bilo teško pratiti. Na kraju, sa dolaskom Julija Cezara na vlast oko 45 godine pre nove ere, nastao je kalendar koji se koristi i danas.
Godini se dodalo još 10 dana i dodatni dan u februaru svake četvrte godine.