Početkom avgusta ove 2022. navršilo se tačno 27 godina od vojnopolicijske akcije nazvane Oluja u kojoj je više od 220 000 lica izbeglo iz Republike Srpske Krajine .Te daleke 1995. godine Čačak je širom otvorio vrata da primi srpski narod i pomogne koliko može . Kako je nedavno u jednom tekstu pisalo ,,dobro se pokazao“. Među izbeglim licima sa Korduna u Čačku je utočište pronašao i Milan Zimonja iz Vrginog Mosta.
,, Bilo je strašno“ ovako počinje priču i sećanje šezdesetpetogodišnji Milan Zimonja iz Vrginog Mosta sa Korduna koji je bio u izbegličkoj koloni pre 27 godina . Na putu je bilo svakako , kaže . U koloni je bio četiri dana , a žena i deca izbegli su nekoliko sati pre njega. ,, Bili smo u mestu Topuskom , u okruženju, nekoliko dana jer bio put prem a Srbiji zatvoren i prema Bosni. Onda smo čekali tamo neki dogovor sa snagama UN koje su tamo bile na tom području u to vreme. Kad je neki dogovor postignut da nas puste putovali smo autoputem Zagreb- Beograd. Put je trajao jedno dva dana“, priča Milan Zimonja. Nije bilo strah a. Najviše sam razmišljao o porodici koja nije bil a sa mnom , reči su našeg sagovornika . Kćerka je imala tada 11 godina , a sin 13. Sa porodicom se sreo u Vršcu. Zatim su svi četvoro otišli u Rumu. Posle nekoliko dana , svi zajedno stigli su u Čačak. Nisu nikada bili u kolektivnom smeštaju, Kaže Milan. Odmah su se smestili kod rođaka njegove supruge. ,, Tu u Čačku smo se našli. Našao sam roditelje moje . Oni su bili kod Bujanovca u jednom smeštaju , neka fabrika Zastave koj a je bila. Tada su u nju smestili izbeglice , tu sam našao roditelje. Najbitnije je da su žive glave. Biće svega , samo da su žive glave“, kaže Zimonja.
Iz Vrginog Mosta Milan Zimonja je došao u Srbiju samo sa 150 maraka. I to je sve . Stan i sva imovina ostali su u Hrvatskoj . Ne bi se vratio, a i nema gde. Bolna su sećanja i danas, posle skoro tri decenije ,na taj period , na izbegličku i sve što je preživeo. Ipak , vreme leči sve. Manje razmišlja o tom vremenu , ali je do skora sanjao svoj zavičaj .,,Sanjam da sam se vratio. Bila je to neka želja da se vratim.Verovatno to mi dolazilo u snu da razmišljam o tome . Da poželim , da bar samo prođem da vidim . Ne da se vratim, jer znam da od povratka , nakon toliko godina nema ništa . Deca su otišla svojim putem“, reči su Milana Zimonje.
Milan Zimonja se nada da će konačno posle 14 godina koliko živi u zgradama u Košutnjaku biti rešen status stana , odnosno da će moći da ga otkupi , kako su nadležni obećali. Bez obzira na to , zadovoljan je . Kćerka je udata , živi i radi u Čačku , sin sa porodicom živi u Ljubljani . Osmeha na Milanovom licu ima , ali je pogled tužan.