Konstantin Karapetrović talentovani užički košarkaš je sa nepunih 15 godina otišao u Italiju, kako bi unapredio svoj košarkaški razvoj. Trenutno je na odmoru u svom rodnom gradu i razmišlja gde će nastaviti karijeru.… […]
23/02/2021
Autor:
Info Press
Izvor: RTS
Foto: Pixabay
Prva priča počinje 21. februara prošle godine na Tari, druga 21. februara ove godine u Višegradu. Prva se završila posle nekoliko dana, druga traje i ko zna kad će biti gotova. “Za tih dvadeset i pet godina iz sredine 19. veka dva puta je u Sarajevu morila kuga i jednom kolera. U tim slučajevima kasaba se pridržavala uputstava koja je, prema tradiciji, još Muhamed dao svojim vernicima za njihovo držanje u slučaju zaraze: ‘Dok bolest vlada u nekom mestu, ne idite tamo, jer se možete zaraziti, a ako ste u mestu gde bolest vlada, ne idite iz tog mesta jer možete zaraziti druge”, ovako je o epidemiji pisao Ivo Andrić u svom remek-delu “Na Drini ćuprija”. Danas nije kuga, nego korona, nije Sarajevo, već ceo svet, samo je Drina ista. I baš na toj Drini, sa pogledom na tu istu ćupriju iz 16. veka danas sedim i pišem ovaj tekst, smejući se koincidenciji da me je upravo epidemija dovela na ovu veliku i tihu reku, umornu od težine svih sudbina kojima je do danas svedočila. I ne bi to bilo ništa čudno da se prošle godine istog dana nisam takođe našla na Drini, samo sa druge strane, na Tari. Kao neki kismet – godinu dana kasnije, opet u njenoj blizini, neplanirano ponovo 21. februara. Pre godinu dana na Tari smo se smejali u lice koroni, “ma, neće to kod nas, šta paniče, kao da je nešto drugačije od gripa”. U Italiji je tog dana zabeležen prvi slučaj korone. Ne, neće to kod nas. Bila sam sa sestrom u nekom restoranu na Tari, potpuno treš bend svirao je narodnjake, scenografija kao u “Boljem životu”, falili su samo Boba, Nina i Jataganac. Pilo se jeftino vino, jelo, do ponoći, kad smo se svi uhvatili u kolo i igrali do iznemoglosti, dok nas klavijaturista nije ubacio u najbrži ritam vlaškog kola. Ruku pod ruku sa znanima i neznanima, đipali smo kao sumanuti, kao da smo znali da uskoro toga više neće biti. Bilo je to dobro zagrevanje i kratak predah pred sve ono što sam mislila da me čeka u narednim mesecima – tri svadbe, krštenje na kom je trebalo da budem kuma sinu najbolje drugarice, rad u redakciji. A ništa se od toga nije desilo. Kroz dve nedelje uvedeno je vanredno stanje, svadbe su otkazane, krštenje je odloženo dok situacija ne bude bolja, a posao je preko noći prebačen na rad iz dnevne sobe. Kao onlajn redakcija tome smo se brzo i dobro prilagodili, misleći da neće to tako dugo trajati i da nam treba malo odmora od haotične atmosfere. Ni užičko, ni vlaško, ni provod do ponoći sa poznatim i nepoznatim ljudima više nije bio moguć. Odjednom ništa. I tako skoro pa godinu dana. U tih godinu dana desilo se sve, i nije se desilo apsolutno ništa. Čudan osećaj – vreme mi neverovatno brzo prolazi, a kao da stoji. Sa porodicom i rodnim Kovinom bliskija sam nego ikad, svađamo se više nego ikad, gledala sam sestrinog sina kako pravi prve korake i izgovara prve reči. Radili smo više nego ikad, jer za novinare u krizi uvek ima mnogo posla. Mnogo posla, u četiri zida, među kojima raspravljaš sam sa sobom kako i šta, konsultuješ se sa kolegama preko poruka, bez kontakta, bez žive reči, bez emocije. Bez rituala slušanja muzike u prevozu, na putu do posla, gužve, bez živosti, života. Bez granice privatnog i poslovnog, sve je postalo jedna užasno teška mešavina. Ne toliko fizički (lakše je), koliko psihički. Sve što je loše, lakše podneseš kad sa drugim deliš, licem u lice, da se ta emocija oseti. Sada ni toliko, po život je opasno. Osećajući da već upadam u kolotečinu svakodnevice, rutine, beskrajnog čekanja da prođe ovo “što je u početku samo ličilo na grip”, odlučujem da malo iskočim iz svega toga i unesem malo one haotične atmosfere iz koje sam prošle godine u ovo vreme želela da pobegnem. U subotu ujutru sam spakovala svoj posao u torbu za laptop i bez mnogo razmišljanja zašto baš tamo, krenula put Višegrada, ka ćupriji. Samo sam želela da budem negde pored vode, gde je vazduh čist, gde kafa neće koštati kao na Kopaoniku. I pošto, kao i mnogo puta do sada, Fejsbuk pamti bolje od mene, izlazi mi obaveštenje na uspomenu od prošle godine, sa Tare. Istog dana, godinu dana ranije, sa druge strane Drine. Sve se promenilo, a ništa se nije promenilo. Drina je za mnoge, vekovima unazad, bila put, za mene je, izgleda, znak pored puta, mesto ka kom bežim, uvek 21. februara.

Napišite komentar za ovaj članak

spisak dosadašnjih komentara za ovaj članak

Najnoviji oglasi
Konstantin Karapetrović talentovani užički košarkaš je sa nepunih 15 godina otišao u Italiju, kako bi unapredio svoj košarkaški razvoj. Trenutno je na odmoru u svom rodnom gradu i razmišlja gde će nastaviti karijeru.… […]
oš jedan tmuran decembarski dan u Srbiji. Očekuje se oblačno i hladno vreme, ponegde uz slabu kišu ili rosulu. Na planinama će provejavati slab sneg. Duvaće slab severni vetar.
Izdajem radionicu za mehaničarske usluge sa 4 dizalice u užem centru grada. Izdajem radionicu za limarsko- farbarske usluge sa komorom u užem centru grada. Informacije možete dobiti na: 062/162 1111
Pridružite nam se na Festivalu “Vinomanija” na Zlatiboru 27. julai otkrite najnovi model Hyundai Tuscona iz 2024. godine
Izdajem stan stan u kvalitetnoj novogradnji kog hotela Morava u Čačku. Stan je kompletno namešten, površine 35 m2. Informacije možete dobiti na: 064/ 148 03 77 064 /510 78 33

pročitaj još sličnih vesti
U okviru projekta radno pravo u lokalnim zajednicama u prostorijama Udruženja distrofičara Moravičkog okruga u Čačku održan je okrugli sto na istoimenu temu. Cilj je edukacija mladih o radnom pravu , naročito onih … […]
U Velikoj sali u Gradskoj biblioteci ,,Vladislav Petković Dis” u Čačku predstavljena je monografija autora Svetislava Markovića OŠ,, Vuk Karadžić”. Ova obrazovna ustanova počela je sa radom 1809. godine kada je i započeta … […]
Kompanija Unipromet spremna je za primenu regulative koja se odnosi na plaćanje poreza na emisije CO2 I obaveze koje je EU nametnula zemljama koje nisu njene članice. Primena Zakona o porezu na emisije… […]
U Gradskom kulturnom centru u Užicu nastavljena je svečana dodela Boračkih spomenica borcima sa područja grada. Ovo priznanje ustanovljeno je Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata i članovima njihovih porodica.… […]
U Mesnoj zajednici Ravni u toku su radovi na asfaltiranju putnog pravca Ojdanići, dok su putni pravci Marinkovići i Rakovići već završeni. Paralelno se sprovode pripremni radovi na deonici Seča – Vulovići, u… […]

pretraži sajt

Broj pregleda
Pregleda do sada
Hvala što pratite naš portal.

najnovije vesti

Podelite objavu
Kliknite na znak plus
Podelite vest na društvenim mrežama.

Zapratite nas na fejsbuku

redakcija@infopress.rs

Marketing@infopress.rs

Impresum • Marketing • Kontakt informacije • Uslovi korišćenja • Politika privatnosti • Deklaracija o kolačićima • Pristup podacima
Prva priča počinje 21. februara prošle godine na Tari, druga 21. februara ove godine u Višegradu. Prva se završila posle nekoliko dana, druga traje i ko zna kad će biti gotova. “Za tih dvadeset i pet godina iz sredine 19. veka dva puta je u Sarajevu morila kuga i jednom kolera. U tim slučajevima kasaba se pridržavala uputstava koja je, prema tradiciji, još Muhamed dao svojim vernicima za njihovo držanje u slučaju zaraze: ‘Dok bolest vlada u nekom mestu, ne idite tamo, jer se možete zaraziti, a ako ste u mestu gde bolest vlada, ne idite iz tog mesta jer možete zaraziti druge”, ovako je o epidemiji pisao Ivo Andrić u svom remek-delu “Na Drini ćuprija”. Danas nije kuga, nego korona, nije Sarajevo, već ceo svet, samo je Drina ista. I baš na toj Drini, sa pogledom na tu istu ćupriju iz 16. veka danas sedim i pišem ovaj tekst, smejući se koincidenciji da me je upravo epidemija dovela na ovu veliku i tihu reku, umornu od težine svih sudbina kojima je do danas svedočila. I ne bi to bilo ništa čudno da se prošle godine istog dana nisam takođe našla na Drini, samo sa druge strane, na Tari. Kao neki kismet – godinu dana kasnije, opet u njenoj blizini, neplanirano ponovo 21. februara. Pre godinu dana na Tari smo se smejali u lice koroni, “ma, neće to kod nas, šta paniče, kao da je nešto drugačije od gripa”. U Italiji je tog dana zabeležen prvi slučaj korone. Ne, neće to kod nas. Bila sam sa sestrom u nekom restoranu na Tari, potpuno treš bend svirao je narodnjake, scenografija kao u “Boljem životu”, falili su samo Boba, Nina i Jataganac. Pilo se jeftino vino, jelo, do ponoći, kad smo se svi uhvatili u kolo i igrali do iznemoglosti, dok nas klavijaturista nije ubacio u najbrži ritam vlaškog kola. Ruku pod ruku sa znanima i neznanima, đipali smo kao sumanuti, kao da smo znali da uskoro toga više neće biti. Bilo je to dobro zagrevanje i kratak predah pred sve ono što sam mislila da me čeka u narednim mesecima – tri svadbe, krštenje na kom je trebalo da budem kuma sinu najbolje drugarice, rad u redakciji. A ništa se od toga nije desilo. Kroz dve nedelje uvedeno je vanredno stanje, svadbe su otkazane, krštenje je odloženo dok situacija ne bude bolja, a posao je preko noći prebačen na rad iz dnevne sobe. Kao onlajn redakcija tome smo se brzo i dobro prilagodili, misleći da neće to tako dugo trajati i da nam treba malo odmora od haotične atmosfere. Ni užičko, ni vlaško, ni provod do ponoći sa poznatim i nepoznatim ljudima više nije bio moguć. Odjednom ništa. I tako skoro pa godinu dana. U tih godinu dana desilo se sve, i nije se desilo apsolutno ništa. Čudan osećaj – vreme mi neverovatno brzo prolazi, a kao da stoji. Sa porodicom i rodnim Kovinom bliskija sam nego ikad, svađamo se više nego ikad, gledala sam sestrinog sina kako pravi prve korake i izgovara prve reči. Radili smo više nego ikad, jer za novinare u krizi uvek ima mnogo posla. Mnogo posla, u četiri zida, među kojima raspravljaš sam sa sobom kako i šta, konsultuješ se sa kolegama preko poruka, bez kontakta, bez žive reči, bez emocije. Bez rituala slušanja muzike u prevozu, na putu do posla, gužve, bez živosti, života. Bez granice privatnog i poslovnog, sve je postalo jedna užasno teška mešavina. Ne toliko fizički (lakše je), koliko psihički. Sve što je loše, lakše podneseš kad sa drugim deliš, licem u lice, da se ta emocija oseti. Sada ni toliko, po život je opasno. Osećajući da već upadam u kolotečinu svakodnevice, rutine, beskrajnog čekanja da prođe ovo “što je u početku samo ličilo na grip”, odlučujem da malo iskočim iz svega toga i unesem malo one haotične atmosfere iz koje sam prošle godine u ovo vreme želela da pobegnem. U subotu ujutru sam spakovala svoj posao u torbu za laptop i bez mnogo razmišljanja zašto baš tamo, krenula put Višegrada, ka ćupriji. Samo sam želela da budem negde pored vode, gde je vazduh čist, gde kafa neće koštati kao na Kopaoniku. I pošto, kao i mnogo puta do sada, Fejsbuk pamti bolje od mene, izlazi mi obaveštenje na uspomenu od prošle godine, sa Tare. Istog dana, godinu dana ranije, sa druge strane Drine. Sve se promenilo, a ništa se nije promenilo. Drina je za mnoge, vekovima unazad, bila put, za mene je, izgleda, znak pored puta, mesto ka kom bežim, uvek 21. februara.

Napiši komentar

komentari

Najnoviji oglasi
Mladi košarkaš Konstantin Karapetrović pred novim izazovima
Konstantin Karapetrović talentovani užički košarkaš je sa nepunih 15 godina otišao u Italiju, kako bi unapredio svoj košarkaški razvoj. Trenutno je na odmoru u svom rodnom gradu i razmišlja gde će nastaviti karijeru.… […]
Oblačno i hladno vreme, mestimično slaba kiša
oš jedan tmuran decembarski dan u Srbiji. Očekuje se oblačno i hladno vreme, ponegde uz slabu kišu ili rosulu. Na planinama će provejavati slab sneg. Duvaće slab severni vetar.
Izdajem radionicu za mehaničarske usluge sa 4 dizalice u užem centru grada. Izdajem radionicu za limarsko- farbarske usluge sa komorom u užem centru grada. Informacije možete dobiti na: 062/162 1111

Pročitaj slične vesti
U Udruženju distrofičara MO u Čačku održan okrugli sto o radnim pravima
U okviru projekta radno pravo u lokalnim zajednicama u prostorijama Udruženja distrofičara Moravičkog okruga u Čačku održan je okrugli sto na istoimenu temu. Cilj je edukacija mladih o radnom pravu , naročito onih … […]
U Čačku predstavljena monografija OŠ,,Vuk Karadžić”
U Velikoj sali u Gradskoj biblioteci ,,Vladislav Petković Dis” u Čačku predstavljena je monografija autora Svetislava Markovića OŠ,, Vuk Karadžić”. Ova obrazovna ustanova počela je sa radom 1809. godine kada je i započeta … […]
Unipromet spremno dočekuje primenu zakona o porezu emisije CO2
Kompanija Unipromet spremna je za primenu regulative koja se odnosi na plaćanje poreza na emisije CO2 I obaveze koje je EU nametnula zemljama koje nisu njene članice. Primena Zakona o porezu na emisije… […]

pretraži sajt

Zapratite nas na fejsbuku

redakcija@infopress.rs

Marketing@infopress.rs