Konstantin Karapetrović talentovani užički košarkaš je sa nepunih 15 godina otišao u Italiju, kako bi unapredio svoj košarkaški razvoj. Trenutno je na odmoru u svom rodnom gradu i razmišlja gde će nastaviti karijeru.… […]
11/12/2020
Autor:
Info Press
Izvor: Katarina Majstorović
Foto: Info Press
Bila sam u nedelju u roditeljskom domu. Tačnije u dvorištu. Moji obradovani roditelji dvorili su dečicu moju i mene, kontra svakom lepo vaspitanom ponašanju, dok smo ručali. Bakine đakonije su nešto posebno, dedin osmeh dečaka nešto još posebnije. Tako, u jednom trenutku, uz taj osmeh, deda krene da zagrli, po ramenu potapše, svoju unuku, ženski biser kod mene na čuvanju, pa ustuknu, setivši se…da ne izgovorim čega. Povuče se na distancu. Zauze položaj norme, primeren u toj situaciji. Ostatak naše posete kod mene je obeležio nezapamćeni trud da ne kapne iz oka ona teška, gotovo kafanska, suza, koju mirisom pripitosti neke, primišljene i nepostojeće, bojim, lakše mi. U kolima odvrnem Happy (Pharrell Williams), po dozi endorfina koji upumpava, šampionsku numeru. Uhvatim par kadrova u prolazu koji me nasmejaše, banalno rasteram tugu. U marketu me, dok sam lovila namirnice propisanih i poželjnih nutritivnih vrednosti, sretne pogled igračke- kuče koje, u trenutku kad sam naišla, prekri oči ušima i završi se neka skaradna praznična melodija koja zavija, zbog loših baterija. Moja drugarica ima običaj da kaže „kineska Nova godina“, taj utisak. Tako me trgnu ovo namensko zažmurivanje, nekako me opomenu. Da ne žmurim. Da ostanem tu. Da sam u situaciji control freak-a, nevoljno, ali jesam. Da širom otvorenih očiju i srca gledam u centar svega ovoga sada, bez odlaganja i zataškavanja. Bez stihije. I šta vidim dok neću da vidim redove, čekanja, strah, zebnju, okolnosti, neminovnost, slike na banderama, neizvesnost i onu dedinu ruku što ustuknu pred zagrljajem? Vidim grupicu romske dece u zaustavljenom kadru neke večne radosti zbog par forneti peciva kojima se slade. Vidim tepih od suvog lišća koji tako velikodušnu dobrodošlicu pruža koracima, šuškanjem i vraskanjem. Vidim klince koji dele sluške i zaborave se u svom glasnom pevanju i njihovu divnu postiđenost u trenutku kad skontaju da ih čujem. Vidim obojene kose koje šetaju neke zvrk-vragolaste devojčice u kariranim košuljama i martinkama, energične korake njihove, mangupast osmeh dok kidnu mimo pešačkog, da pretrče ulicu, ličeći sebi, svojom sitnom dekadencijom, na neke rok zvezde koje sanjaju. Vidim dečake koji zvone na interfon pa šmugnu, pitaju ima li ćevapa u lepinji, da poruče!? Vidim beskrajnu sreću zbog petice iz istorije, knjigu pod jastukom, neke sakrivene tempere i sastav šesnaestogodišnjeg čeda, čije snove pokušavam da čuvam i negujem, a u kome postoji pitanje „Kako je moguće da je svet nekad toliko lep da može da me obeskosti i da se osetim kao da sam neka fluidna masa, koja samo teče kroz život?“ Vidim ljude u plavim uniformama koji i dalje daju bombone deci u prolazu, sada oprezno. Vidim bake na pijaci, koje i dalje računaju brže od mnogih školaraca i ćušnu ti po koju šargarepu gratis, valja se, pričajući ponosno o svojim unucima koji znaju engleski. Vidim tetkice, koje donose kolače da počaste svoj kolektiv, da im zaslade malko ove dane, opet, valja se. Vidim da i dalje ima onih tananih žeđi među nama, da smo malko na kočnicu stavili svoje čežnje, ne damo im da ostare. Vidim kadar kroz zamagljeni prozor kafane u kojem je ona, nazdravljajući nekim kratkim pićem, zdravlja radi, pogledala njega na onaj boemski poznati način. Sigurna sam da sam u toj sekundi potpuno tačno provalila da mu je nemo rekla, bez reči, da se „nijedne usne ne ljube same“, a on joj je pogledom, takođe nemo, uzvratio „čuvaj se prve kišne nedelje.“ Ništa nisu izgovorili, ali ja sam ih u prolazu takve videla. Vidite li koliko toga se može videti u nekom jesenjem razgovoru sa sobom, onako usput! Ne znam da li imate slično iskustvo. Ali znam da me je debelo sramota što sve ovo otpočeh, što dadoh sebi za pravo ove kadrove i ove misli, na pozadin onog s početka, da neću da vidim to, to i to. Što me je mehanizam jedne igračke, zaustavljen u trenutku nekakvog prenaglašenog žmurenja, opomenuo. Da dokrajčim ovaj, možda nakaradni i nesuvisli, brain storming, podeliću sa vama par stihova, idu uz onaj kadar iz kafane. Samo lepote i poetičnosti radi, ne tražite kontekst. Možda su, u stvari, baš ovako razgovarali, tj. govorili zajedno, u glas, ono dvoje, čije su se čaše na kariranom stolnjaku ogledale: I polumrtav od ljubavi. Vidiš koliko mi odjednom Čuješ kako mi vinogradi Kad ti izgovaram ime, Vidiš kako sam ti ovo srce Oprostite mojoj kosti, mojoj zlosti… Znam da je forma ovog teksta komunikacija, razmena. Oprostite ukoliko nisam uspela da razmenim a nameravala sam. Ponelo me je da pustim sebi da vidim.
„Kad ti izgovaram ime,
Sav sam popljuvan,
I čist,
I mek,
I grešan,
I besan.
Razrokih zvezda
Zoblje sa dlana,
Zubima od zrele zobi.
Štucaju u džigerici,
I seme iz mesa
Svetluca kao svitac pod čokoćem.
Sav sam ošamućen od sunca,
I bezbroj zamorenih reči
U ošurenom grlu mi klokoće.
Od riđeg cica
Noktima zakovao
Za obnaženi levi rever.
…
Jer video sam te svu.
Do stida.
I mnogo dublje od stida.“
(Mika Antić, Mali kamerni nokturno)
P.S. Još jedno priznanje- ponovo učim da preskačem vijaču. Sada dobacim do 70 puta, maks. Bojim se da će u sledećem mom razgovoru sa sobom, koji budem stavila na papir (inače je bez kraja) biti mnogo više utisaka, kad kiseonik od ovog treninga odradi svoje. Neću to podeliti, obećavam.
Napišite komentar za ovaj članak
spisak dosadašnjih komentara za ovaj članak
Najnoviji oglasi
Konstantin Karapetrović talentovani užički košarkaš je sa nepunih 15 godina otišao u Italiju, kako bi unapredio svoj košarkaški razvoj. Trenutno je na odmoru u svom rodnom gradu i razmišlja gde će nastaviti karijeru.… […]
oš jedan tmuran decembarski dan u Srbiji. Očekuje se oblačno i hladno vreme, ponegde uz slabu kišu ili rosulu. Na planinama će provejavati slab sneg. Duvaće slab severni vetar.
Izdajem radionicu za mehaničarske usluge sa 4 dizalice u užem centru grada. Izdajem radionicu za limarsko- farbarske usluge sa komorom u užem centru grada. Informacije možete dobiti na: 062/162 1111
Pridružite nam se na Festivalu “Vinomanija” na Zlatiboru 27. julai otkrite najnovi model Hyundai Tuscona iz 2024. godine
Izdajem stan stan u kvalitetnoj novogradnji kog hotela Morava u Čačku. Stan je kompletno namešten, površine 35 m2. Informacije možete dobiti na: 064/ 148 03 77 064 /510 78 33
pročitaj još sličnih vesti
Sredstva za osnivanje savetovališta za brak i porodicu obezbedila je Švajcarska preko UNOPS-a u okviru projekta „Lokalno upravljanje za ljude i prirodu“ . Čačak je jedna od ukupno 15 lokalnih samouprava koji će… […]
Prosvetni radnici Užica obratili su se otvorenim pismom načelniku PU Užice, gradskom većniku za društvene delatnosti, gradskom većniku za socijalna pitanja i načelniku ŠU Užice. Saopštenje prenosimo u celosti: „U novu školsku godinu… […]
Ministarstvo prosvete saopštava da je obezbedilo besplatne udžbenike za 96.165 učenika osnovnih škola u školskoj 2025/26. godini, a za nabavku udžbenika izdvojeno je 985 miliona dinara.Ukupno je obezbeđeno 903.525 udžbenika, saopštava Ministarstvo prosvete.Navodi… […]
Spektakularnim koncertom grupe Rok Ko Fol na međustanici „Gold gondola Zlatibor“ zatvorena je još jedna uspešna letnja sezona. Veliki broj gostiju uživao je u vrhunskoj atmosferi uz dobro poznate rok hitove, dok su sevdah pesme,… […]
U većem delu Srbije pretežno sunčano. Jedino će na jugu biti promenljivo oblačno, ponegde s kratkotrajnom kišom ili pljuskom. Jutro će biti sveže, od 6 do 13 stepeni, tokom dana od 24 stepena… […]
pretraži sajt
Broj pregleda
Pregleda do sada
Hvala što pratite naš portal.
najnovije vesti
Podelite objavu
Kliknite na znak plus
Podelite vest na društvenim mrežama.
Zapratite nas na fejsbuku
redakcija@infopress.rs
Marketing@infopress.rs
Impresum • Marketing • Kontakt informacije • Uslovi korišćenja • Politika privatnosti • Deklaracija o kolačićima • Pristup podacima
Bila sam u nedelju u roditeljskom domu. Tačnije u dvorištu. Moji obradovani roditelji dvorili su dečicu moju i mene, kontra svakom lepo vaspitanom ponašanju, dok smo ručali. Bakine đakonije su nešto posebno, dedin osmeh dečaka nešto još posebnije. Tako, u jednom trenutku, uz taj osmeh, deda krene da zagrli, po ramenu potapše, svoju unuku, ženski biser kod mene na čuvanju, pa ustuknu, setivši se…da ne izgovorim čega. Povuče se na distancu. Zauze položaj norme, primeren u toj situaciji. Ostatak naše posete kod mene je obeležio nezapamćeni trud da ne kapne iz oka ona teška, gotovo kafanska, suza, koju mirisom pripitosti neke, primišljene i nepostojeće, bojim, lakše mi. U kolima odvrnem Happy (Pharrell Williams), po dozi endorfina koji upumpava, šampionsku numeru. Uhvatim par kadrova u prolazu koji me nasmejaše, banalno rasteram tugu. U marketu me, dok sam lovila namirnice propisanih i poželjnih nutritivnih vrednosti, sretne pogled igračke- kuče koje, u trenutku kad sam naišla, prekri oči ušima i završi se neka skaradna praznična melodija koja zavija, zbog loših baterija. Moja drugarica ima običaj da kaže „kineska Nova godina“, taj utisak. Tako me trgnu ovo namensko zažmurivanje, nekako me opomenu. Da ne žmurim. Da ostanem tu. Da sam u situaciji control freak-a, nevoljno, ali jesam. Da širom otvorenih očiju i srca gledam u centar svega ovoga sada, bez odlaganja i zataškavanja. Bez stihije. I šta vidim dok neću da vidim redove, čekanja, strah, zebnju, okolnosti, neminovnost, slike na banderama, neizvesnost i onu dedinu ruku što ustuknu pred zagrljajem? Vidim grupicu romske dece u zaustavljenom kadru neke večne radosti zbog par forneti peciva kojima se slade. Vidim tepih od suvog lišća koji tako velikodušnu dobrodošlicu pruža koracima, šuškanjem i vraskanjem. Vidim klince koji dele sluške i zaborave se u svom glasnom pevanju i njihovu divnu postiđenost u trenutku kad skontaju da ih čujem. Vidim obojene kose koje šetaju neke zvrk-vragolaste devojčice u kariranim košuljama i martinkama, energične korake njihove, mangupast osmeh dok kidnu mimo pešačkog, da pretrče ulicu, ličeći sebi, svojom sitnom dekadencijom, na neke rok zvezde koje sanjaju. Vidim dečake koji zvone na interfon pa šmugnu, pitaju ima li ćevapa u lepinji, da poruče!? Vidim beskrajnu sreću zbog petice iz istorije, knjigu pod jastukom, neke sakrivene tempere i sastav šesnaestogodišnjeg čeda, čije snove pokušavam da čuvam i negujem, a u kome postoji pitanje „Kako je moguće da je svet nekad toliko lep da može da me obeskosti i da se osetim kao da sam neka fluidna masa, koja samo teče kroz život?“ Vidim ljude u plavim uniformama koji i dalje daju bombone deci u prolazu, sada oprezno. Vidim bake na pijaci, koje i dalje računaju brže od mnogih školaraca i ćušnu ti po koju šargarepu gratis, valja se, pričajući ponosno o svojim unucima koji znaju engleski. Vidim tetkice, koje donose kolače da počaste svoj kolektiv, da im zaslade malko ove dane, opet, valja se. Vidim da i dalje ima onih tananih žeđi među nama, da smo malko na kočnicu stavili svoje čežnje, ne damo im da ostare. Vidim kadar kroz zamagljeni prozor kafane u kojem je ona, nazdravljajući nekim kratkim pićem, zdravlja radi, pogledala njega na onaj boemski poznati način. Sigurna sam da sam u toj sekundi potpuno tačno provalila da mu je nemo rekla, bez reči, da se „nijedne usne ne ljube same“, a on joj je pogledom, takođe nemo, uzvratio „čuvaj se prve kišne nedelje.“ Ništa nisu izgovorili, ali ja sam ih u prolazu takve videla. Vidite li koliko toga se može videti u nekom jesenjem razgovoru sa sobom, onako usput! Ne znam da li imate slično iskustvo. Ali znam da me je debelo sramota što sve ovo otpočeh, što dadoh sebi za pravo ove kadrove i ove misli, na pozadin onog s početka, da neću da vidim to, to i to. Što me je mehanizam jedne igračke, zaustavljen u trenutku nekakvog prenaglašenog žmurenja, opomenuo. Da dokrajčim ovaj, možda nakaradni i nesuvisli, brain storming, podeliću sa vama par stihova, idu uz onaj kadar iz kafane. Samo lepote i poetičnosti radi, ne tražite kontekst. Možda su, u stvari, baš ovako razgovarali, tj. govorili zajedno, u glas, ono dvoje, čije su se čaše na kariranom stolnjaku ogledale: I polumrtav od ljubavi. Vidiš koliko mi odjednom Čuješ kako mi vinogradi Kad ti izgovaram ime, Vidiš kako sam ti ovo srce Oprostite mojoj kosti, mojoj zlosti… Znam da je forma ovog teksta komunikacija, razmena. Oprostite ukoliko nisam uspela da razmenim a nameravala sam. Ponelo me je da pustim sebi da vidim.
„Kad ti izgovaram ime,
Sav sam popljuvan,
I čist,
I mek,
I grešan,
I besan.
Razrokih zvezda
Zoblje sa dlana,
Zubima od zrele zobi.
Štucaju u džigerici,
I seme iz mesa
Svetluca kao svitac pod čokoćem.
Sav sam ošamućen od sunca,
I bezbroj zamorenih reči
U ošurenom grlu mi klokoće.
Od riđeg cica
Noktima zakovao
Za obnaženi levi rever.
…
Jer video sam te svu.
Do stida.
I mnogo dublje od stida.“
(Mika Antić, Mali kamerni nokturno)
P.S. Još jedno priznanje- ponovo učim da preskačem vijaču. Sada dobacim do 70 puta, maks. Bojim se da će u sledećem mom razgovoru sa sobom, koji budem stavila na papir (inače je bez kraja) biti mnogo više utisaka, kad kiseonik od ovog treninga odradi svoje. Neću to podeliti, obećavam.
Napiši komentar
komentari
Najnoviji oglasi
Konstantin Karapetrović talentovani užički košarkaš je sa nepunih 15 godina otišao u Italiju, kako bi unapredio svoj košarkaški razvoj. Trenutno je na odmoru u svom rodnom gradu i razmišlja gde će nastaviti karijeru.… […]
oš jedan tmuran decembarski dan u Srbiji. Očekuje se oblačno i hladno vreme, ponegde uz slabu kišu ili rosulu. Na planinama će provejavati slab sneg. Duvaće slab severni vetar.
Izdajem radionicu za mehaničarske usluge sa 4 dizalice u užem centru grada. Izdajem radionicu za limarsko- farbarske usluge sa komorom u užem centru grada. Informacije možete dobiti na: 062/162 1111
Pročitaj slične vesti
Sredstva za osnivanje savetovališta za brak i porodicu obezbedila je Švajcarska preko UNOPS-a u okviru projekta „Lokalno upravljanje za ljude i prirodu“ . Čačak je jedna od ukupno 15 lokalnih samouprava koji će… […]
Prosvetni radnici Užica obratili su se otvorenim pismom načelniku PU Užice, gradskom većniku za društvene delatnosti, gradskom većniku za socijalna pitanja i načelniku ŠU Užice. Saopštenje prenosimo u celosti: „U novu školsku godinu… […]
Ministarstvo prosvete saopštava da je obezbedilo besplatne udžbenike za 96.165 učenika osnovnih škola u školskoj 2025/26. godini, a za nabavku udžbenika izdvojeno je 985 miliona dinara.Ukupno je obezbeđeno 903.525 udžbenika, saopštava Ministarstvo prosvete.Navodi… […]
pretraži sajt
Zapratite nas na fejsbuku
redakcija@infopress.rs
Marketing@infopress.rs